General [za one ljude koji nikad to neće znati]:

Johnny Depp - ah, odakle početi? za Sweenya. za Rouxa. za J.M. Barriea. za Willya. za Edwarda. za Gilberta. za Genea. za DeMarca. za Raphaela. za Ichaboda. za Spencera. za Fredericka. za Sandsa. za Jacka. za Morta. pogotovo za Morta. i za Victora. veliko za Victora.
× also za Alistaira, za artwork i za svaki, ali doslovce svaki quote koji sam uspjela iščeprkati
×× extra thanks to JDorg

Hugh Jackman - za sve Wolverine rečenice rečene točno onako kako sam ih zamišljala kad sam čitala Quotes, točno tim tonom i točno onako pomalo tormented kakav Logan i treba biti

Amy Lee/Evanescence - za lyricse, za glazbu, za većinski svu inspiraciju za ovu priču

Tim Burton - za svu onu čudnost koja toliko inspirira da je to ponekad nerealno, a najviše za pjesmu Voodoo Girl iz koje je prvotno kreirana djevojka koja je evoluirala u Sophie

Michael Stipe/R.E.M. - za Nightswimming, Hollow man, Losing my religion, Man on the Moon i Supernatural Superserious

Chad Kroeger/Nickelback - za Savin' me, How you remind me, I'd come for you, If today was your last day, If everyone cared, i Gotta be somebody

deviantArt - konkretno muszka, littlemewhatever, Bellz i DeAtHBuTtErFly-stock i svi ostali iskorišteni za ovaj blog veliko vam hvala za prekrasne slike koje su također bile i inspiracija i ukras ovoj priči

FOR THE MOST IMPORTANT ONES:

Pony - za crteže, kinkyness i glazbu; ah, how you inspire me *wub* and the hair *rock*

Lana/Rie - za ostajanje do kraja, za svu podršku, za tjeranje [=D], za priliku da tjeram samu sebe [=D], za razumijevanje opsesija poput Voldya. i extra za 19. poglavlje

Amber - znaš već sve što te ide =D i vidimo se na šaranju zidova. volim te

ami - za priče koje mi jednostavno potresaju svijet. dugo nisam susrela tako nešto i mislim da neću više nikad. also, za to što si me nagnala da samu sebe natjeram da tipkam i tipkam i još malo tipkam.

Aleks - živjeli vampiri!!! malo promjene od nadasve dosadnog filma Sumraka i zaron u mračnije dijelove knjige. also, TH blizanci su mi postali simpatičniji. [glazbu i dalje ne volim, žao mi je]

Aqua - vrati se i piši, neopisivo mi fališ i ti i tvoja priča!!! i žao mi je što si plakala čitajući ovu priču. to nitko ne bi smio.

Ashley/Kari mislim da si ti jedina kojoj ću posebno zahvaliti za komentare jer su me upravo tvoji toliko usrećivali u ovom stvaranju

HVALA, cure, za sve komentare, svu podršku i za to što ste ostale do kraja. Volim vas.

nova priča: Leah - klik


× special thanks to Corvus. the whole story was my fairwell to you. it is dedicated to you. i miss you, my friend.

- Ne tako daleko, Pyth - viknuo sam za njom.

Andromeda, Pythia i ja šetali smo uz obalu. Valovi su udarali obalu i vraćali se natrag stvarajući pjenu. Pythia je bosim nogama skakala po oblutcima. Nije bila baš toliko daleko, ali mi je bilo lakše kad je bila bliže.

- Koliko su česte njene vizije? - pitala me Andromeda.
- Jedna do dvije dnevno - odgovorio sam. - Vidari su rekli da će ih kasnije moći kontrolirati, usmjeravati prema drugima ili prema sebi, znati posljedicu svake svoje odluke...
- A što sada vidi? - nestrpljivo me prekinula.
- Sada? Misliš trenutno?
- Ne, općenito. Sada kada ih još ne može kontrolirati.
- Sebe. I mene.

Pogledao sam prema Pythii. Čučala je kraj nečeg s rukama prekrštenim na koljenima.

- Tata, što je to? - viknula je prema meni.

Prišao sam joj i sagnuo se da promotrim. Upirala je prstom crvenu algu koju je vidjela u vodi.

- To je alga - rekao sam joj.
- Možemo li ju odnijeti kući? - pitala me.
- Ne možemo, Pyth.
- Zašto?
- Pa zamisli da tebe netko odvede daleko od tvog doma i stavi te negdje od kuda se nećeš moći vratiti. Bi li ti bilo lijepo?
- Ne.
- Onda ju ostavi. Ona će tu ostati i moći ćeš ju vidjeti svaki put kad dođeš ovamo.
- A mogu li joj dati ime?
- Možeš.

Pogledala ju je ispitivačkim pogledom.

- Nek se zove Crvena - rekla je.

Nasmijao sam se. Pythia me uhvatila za ruku i nastavili smo zajedno šetati. Bila je tako malena, a već je imala tako ispitivački um. Bila je znatiželjna, željela je sve vidjeti i sve znati. Time me veoma podsjećala na Sophie.

- Tata, hoće li Crvena stvarno uvijek biti tu?
- Ona raste iz dna. Ne može se kretati.
- Zar je Crvena biljka?
- Ne baš.
- A životinja?
- Nije ni životinja.
- Pa što je onda?
- Crvena je alga.
- To je nešto između?
- Tako nekako.

Sunce je polako zalazilo. Pythia je rukom protrljala oči.

- Idemo kući? - pitao sam ju.

Kimnula je bez riječi.

(...)

Sjedila je na krevetu poluotvorenih očiju. Već je i napola spavala. Sat u obliku mačke na komodi pokazivao je 20.30. Zazvonilo je zvono na vratima.

- Čekaj malo - rekao sam joj. Pyth je kimnula.

Spustio sam se niz stepenice i otvorio vrata od tamnog drveta. Pred njima je stajala djevojka tirkizne kose. Nasmiješila se.

- Oprosti - rekla je. - Žao mi je ako te smetam. Tek sam došla i htjela sam te zamoliti da mi pomogneš.

Rukom je pokazala iza sebe. Primjetio sam nekoliko dosta velikih kutija iza nje. Osmijehnuo sam joj se.

- Uđi - rekao sam. - Pričekaj tren.

Otišao sam natrag na kat. Sada je bila potpuno budna. Oči su joj postale maglovite. Potom se opet fokusirala.

- Što si vidjela? - pitao sam ju nježno.
- Djevojku s tirkiznom kosom - rekla je tiho.
- Što s njom?
- Ona će biti moja mama.

Uputio sam joj zbunjen pogled.

- Pa, ako se uda za tebe, onda je moja mama, zar ne?
- Nije baš tako jednostavno - odvratio sam.
- Mislim, sjećam se svoje mame.

Slegnula je ramenima. Naslonila se na jastuke i povukla pokrivač preko nogu. Pružila je ruke prema meni. Sagnuo sam ju i zagrlio ju. Poljubila me u obraz.

- Spavaj - rekao sam joj i pogladio ju po kosi.
- Laku noć, tata.

Zagrlila je plišanu ovčicu i okrenula se na bok. Pokrio sam ju preko ramena i tiho izašao. Spustio sam se natrag dolje. Djevojka je sjedila na stepenicama. Ustala je i nasmiješila mi se.

- Usput - rekla je - ja sam Dana.
- Alistair.

Nekako je bilo lakše. Uvijek je bilo lakše kad si znao što će se dogoditi.

Sophie

-Što želi? - pitala sam. Nisam ju htjela ostaviti. Imala sam potpuno povjerenje u Alistaira, ali nisam se željela odvojiti od nje. Od te prekrasne djevojčice koja je postala centrom mog života. Ona je bila moje Sunce, naše Sunce.

- Čut ćeš - smrtonoša je odvratio hladno.

Hodali smo nekoliko minuta, vjerojatno najgorih u mom životu. Bila sam umorna, oči su mi se sklapale pri svakom koraku, uopće nisam osjećala tlo pod sobom. Bilo je hladno, neopisivo hladno. Alistair je ostao u sobi s Pythiom. A Voldemort želi razgovarati sa mnom. Zašto? Što to želi od mene upravo sada? Padala mi je na pamet samo jedna stvar. A pokušaj bijega bio bi uzaludan.

Smrtonoša me gurnuo u dvoranu. Zateturala sam i pala na ledene mramorne pločice. Netko me podigao i nastavio čvrsto me držati u uspravnom položaju. Gubila sam vid koji sam dobila na jedan dan. Ali vidjela sam svoju djevojčicu i znala sam da ću ju pamtiti takvu do kraja života. A imala sam dojam da se to opasno približavalo.

- Dobrodošla, Sophie - rekao je hladan Voldemortov glas. Čula se nota sarkazma u njemu. - Sjedni.
- Radije ne bih.

Grube su me ruke gurnule u naslonjač. Ovo očito nije bila molba.

Alistair

Sjedio sam u kutu sobe s Pythiom u naručju. Nikad neću zaboraviti Sophien širok osmijeh kad je rodila našu kćer. Naša. Naša Pythia Luna Dark. Kako je savršeno zvučalo. I čvrsto sam se nadao da se ništa neće dogoditi Sophie. Ne bih to mogao podnijeti.

Vrata su se otvorila.

- Dođi i povedi svoje kopile - zazvala je Bellatrix.

Osjetio sam poriv da skočim na nju i zadavim ju golim rukama, ali sam ga suspregnuo. Čak i kad bih uspio, zgrada je vjerojatno bila prepuna smrtonoša.

- Ššš, Pyth - rekao sam joj. Plave su joj oči bile ispunjene suzama. Shvaćala je da Sophie nema. - Vidjet ćemo mamu uskoro.
- Ne bih se kladila, Dark - rekla je Bellatrix kroz smijeh. - Stvarno ne bih.
- Da, ali tebe doista nitko nije pitao za mišljenje.

Pythia je i dalje plakala. Poljubio sam je u čelo i stavio joj prst u malenu šačicu.

- Bit će u redu - šapnuo sam.

Sophie

Sjedila sam u tami. Vid mi se sada sasvim izgubio. Soba je bila osunčana, osjećala sam to na koži. Mogla sam zamisliti kako je izgledala. Svjetlost je vjerojatno činila Voldemortovu bijelu kožu još sjajnijom.

- Želim tvoju kćer - rekao je Voldemort kao da govori o nečemu uobičajenom.
- Molim?!
- Dobro si me čula. Pythia je... posebna. Bit će izvrsna smrtonoša- nasmijao se.

Gadio mi se. Gnušala sam se od same pomisli na Pythiu kao smrtonošu, njene prekrasne plave oči kako gledaju u njegove crvene s divljenjem, Tamni znamen na blijedoj koži njene lijeve ruke...

Ne. Neću to dopustiti.

- Ne - rekla sam. - Nikad! Morat ćeš ubiti mene i Alistaira!

Ustala sam. Voldemort se nasmijao. Jedna slijepa djevojka protiv njega. Kao kukac protiv tenka. Čak sam i ja znala da nisam imala šanse. Nisam imala ni štapić.

Rekao je da je Pythia posebna. Što je time mislio? Imala je dar magije, to je bilo sigurno. Što je Voldemort htio?

- Morat ćeš nas ubiti - ponovila sam.
- Sa zadovoljstvom.

Alistair

Nešto je u meni puklo. Pao sam na koljena, ali nisam bio pogođen Bellatrixinom kletvom. Pythia mi je bila na rukama, neozlijeđena. Pogledala me. Imao sam dojam da shvaća sve što se oko nas događa. Osjetio sam suze u kutovima očiju, no za sada sam ih morao zaustaviti. Morao sam odvesti našu djevojčicu na sigurno.

Znao sam što se dogodilo. Ali nisam u to želio vjerovati.

Sophie. Bila je mrtva.

Jednostavno nisam mogao zamisliti njene plave pči bez iskre. One iskre koja bi uvijek jače zaplamsala svaki put kad bi me prepoznala po koracima, ona iskra koja je gorjela vatrenim sjajem dok je držala Pythiu... Poželio sam uništiti svijet, znao sam da je on bio kriv, a moje je srce vrištalo za osvetom.

- Avada... - Bellatrix je zamahnula štapićem.

Izmaknuo sam se. Kletva je pogodila bijeli mramorni stup iza mene. Nastao je metež. Potrčao sam prema vratima ignorirajući tupe udarce iza sebe, ignorirajući tupe udarce vlastitog srca...

Trčao sam dokle god sam mogao, dok i zadnji atom snage nisam potrošio na kretanje. Ogledao sam se oko sebe. Bili smo u šumi. Čuo sam žuborenje vode. Postajalo je mračno. Sunce je zalazilo.

Slijedio sam zvuk vode i naišao na potok. Sjeo sam pod jedno od stabala blizu obale i pogledao Pythiu. Zijevnula je. Počeo sam joj pjevušiti.

Goodnight, sleep tight.
no more tears.
In the morning
I'll be here.

Da, ali Sophie neće biti ovdje. Nikad mi se više neće smiješiti dok leži pored mene, Pythia nikad neće biti u njenom zagrljaju dok je ljubim. Kao u glupim bezjačkim romantičnim filmovima.

And when we say goodnight,
dry your eyes,
because we said goodnight
and not goodbye.

Nisam više vidio. Suze su bile jače. Volio sam ju. Volim ju. I nikad neću prestati. Nikad neću zaboraviti njen osmijeh na dan našeg vjenčanja, njen glas ispunjen srećom kad je rodila Pythiu, dan kad smo se upoznali, onaj put kad sam udario Ryana. Smijala se poslije toga. Njen smijeh...

We said goodnight
and not goodbye.

Laku noć, ljubavi. Laku noć zauvijek. Jednom ću te opet vidjeti.

I bit će mi dopušteno da te poljubim...

- Šališ se? - čula sam mu glas.
- Ne - odvratila sam zatvorivši oči.

Bojala sam se. Ne toliko za sebe, koliko za nju. Zar se ona doista morala roditi na ovakvom mjestu? Tu? Na mjestu za koje ne bih nikad, nikad željela da bude?

Osjetila sam Alijevu toplu ruku na dnu leđa. Suze su mi kliznule niz lice.

- Nije se trebalo ovako dogoditi - rekla sam.
- Ništa se nije trebalo ovako dogoditi - odvratio je.
- Kako to misliš?
- Ja sam idiot, Sophie.
- Nikad nemoj ni pomisliti takvo što.
- Pogledaj u što sam vas uvalio! - pokazao je rukom našu "tamnicu". - Pogledaj gdje smo! A ja nemam pojma kako ću nas izvući!

Uhvatila sam ga za ruku. Čvrsto sam stisnula zube. Bol je bila kratkotrajna, ali oštra.

- Trud? - pitao je. Kimnula sam.
- Pjevaj mi nešto - rekla sam mu.
- Šališ se?
- Ni najmanje.
- Što da pjevam?
- Bilo što.

Zatvorila sam oči. Čvrsto sam ih stisnula, utapajući se u mraku. Nisam željela vidjeti gdje sam, razmišljati o mjestu na kojem smo se nalazile. Bol je bila nepodnošljiva. Željela sam vrištati, urlati, plakati. Nisam smjela. Ako se već morala ovdje roditi, morala sam ju sakriti. Prikriti makar na nekoliko trenutaka, ne obraćati pažnju na sebe, na nju.

I close both locks below the window
I close both blinds and turn away

Njegov prekrasan glas držao me na površini, između sna i jave. Dovoljno blizu da osjećam, dovoljno daleko od vrištanja.

Sometimes solutions aren't so simple
Sometimes goodbye's the only way

Osjećala sam svoju djevojčicu. Rasla je u meni, u mom srcu. Kao plamičak svijeće. Svijeće koja je srušena i sada se plamen širi. Po sobi, po kući, po gradu. Bila je tako topla, moja djevojčica, a sada će uskoro postati i opipljiva, dobiti će svoj miris i ugledat ću ju na trenutak.

And the sun will set for you
The sun will set for you

And the shadow of the day
Will embrace the world in grey

And the sun will set for you

Ali kako da ju zaštitim od njih? Od tih lešinara što vrebaju vani samo čekajući priliku da mi naude, tražeći i najmanju rupicu kroz koju će se provući i uništiti mene, nju, nas. Kako da ju sakrijem? I gdje?

In cards and flowers on your window
Your friends all plead for you to stay

Željela sam joj pomoći i toliko je boljelo što nisam znala kako. Mrzila sam samu sebe u tom trenutku. Nisam ni počela, a već sam bila loša majka. Nisam osigurala svojoj djevojčici sigurno mjesto na kojem će se roditi, a sada kada dolazi na svijet, ne znam ni kamo da ju sakrijem kako bi bila na sigurnom.

Sometimes beginnings aren't so simple
Sometimes goodbye's the only way

Što da radim? Što da radim?! ŠTO DA RADIM?!

And the sun will set for you
The sun will set for you

And the shadow of the day
Will embrace the world in grey

And the sun will set for you

- Nekako se sve događa nama? - Alijev glas vratio me u stvarnost.
- Znam - progutala sam knedlu.
- Usput, žao mi je zbog haljine.
- Što s njom?

Rukama mi je razderao donji dio vjenčanice na dugačak komad. Potom me poljubio u čelo.

- Ti si najhrabrija osoba koju poznajem - rekao je. - Znam da možeš ovo.

Kimnula sam i pripremila se. Ionako nisam mogla ništa drugo.

(...)

Naslonila sam se na hladan zid teško dišući. Bila sam toliko umorna da sam mislila da ću zaspati iste sekunde. Alistair se smiješio od uha do uha i sjeo kraj mene. U ruke mi je stavio djevojčicu umotanu u bijelu svilu. Moju djevojčicu. Stavila sam joj prst u majušnu šačicu. Stisnula ga je. Znala sam da je to učinila refleksno, ali ipak je bilo nešto prekrasno.

- I dalje sam protiv Morden - rekao je Alistair. - Ionako je pun mjesec.
- A tvoj prijedlog je...?
- Luna.
- Pythia Luna Dark?
- Što fali?

Nasmijala sam se.

- Ništa, zapravo - rekla sam.

Poljubio me. Oboje smo se smiješili.

Pythia Luna Dark. Odgovaralo je. Nekako se poklopilo, sve u svemu. Sviđalo mi se.

Ali onaj mali glasić sada se vratio.

Ona nije na sigurnom, rekao je glasić. A i ovo mjesto... postaje sumnjivo...

Da, doista. Zašto nas nitko ne provjerava?

Vrata su se otvorila uz škripu. Zaškiljila sam prema iznenadnom izvoru svjetlosti.

- Sophie - rekao je dubok glas - Gospodar Tame želi govoriti s tobom.

Alistair

Sophie je spavala do mene. Bila je prekrasna. Mjesečeva svjetlost padala joj je na gola leđa. Nježno sam prstom ocrtavao spirale i krugove po plavičastoj podlozi. Nisam mogao vjerovati da je stvarno ovdje, da se stvarno udala za mene. Bilo je to poput sna. Nisam htio da ikad završi.

Začuo sam kucanje na vratima.

- Tko je? - pitao sam tiho.
- Andromeda - odgovorio mi je glas moje sestre.
- Evo, samo tren.

Ustao sam najtiše što sam mogao i prišao vratima. Pogled mi je pao na Sophie. Ležala je na krevetu potpuno gola. Taj prizor nije bio za oči moje sestre. Odjenuo sam Sophie natrag u njenu vjenčanicu. Nije se ni pomaknula. Uvijek je čvrsto spavala.

Ponovno sam prišao vratima i otvorio ih.

Ugledao sam Andromedino lice umrljano suzama. Iza nje je stajalo i nekoliko lica pod kukuljicama, među njima i jedno sniježno bijelo, crvenih očiju sa zjenicama poput mačjih i prorezima umjesto nosnica...

Voldemort se pakosno nasmiješio.

- Žao mi je - čuo sam Andromedin šapat prije eksplozije.

Odletio sam u zid, razbio prozor i pao na pod. Komadići stakla razletjeli su se po sobi. Nisam se mogao sjetiti gdje mi je štapić. Pogledao sam Sophie. Primjetio sam nekoliko plitkih porezotina na njenom licu, no nije se probudila. Da joj se ramena nisu micala pri disanju, pomislio bih da je mrtva.

- Ne braniš se? - rekao je Voldemort zajedljivo.

Nisam odgovorio. Još uvijek sam se pokušavao sjetiti gdje sam zadnji put uopće vidio svoj štapić. Ili Sophein. Istovremeno sam istezao pojedine dijelove tijela. Ništa nije bilo slomljeno, samo natučeno.

- Maca ti je popapala jezik? - rekao je Voldemort.

Sjetio sam se dugačkog štapića koji sam osjetio u Sopheinom desnom rukavu. No je li još uvijek bio ondje? I kako da dođem do njega?

- Crucio! - čuo sam povik. Zvučao je tako udaljeno. Očekivao sam bol, no nisam ju osjetio. Ali čuo sam vrisak. A glas je pripadao Sophie.

Istog trenutka sam ustao s poda zanemarivši svu bol. Odgurnuo sam Voldemorta. Bilo je to glupo, ali bilo je to jedino što sam mogao učiniti. Čarolija se prekinula.

Sophie je otvorila oči i pogled nam se na trenutak susreo. Lijevom je rukom posegla u desni rukav. Podigla je štapić i uperila ga u Voldemorta. Voldemort se hladno nasmijao i iz njegovog štapića izašla je svijetloplava svjetlost.

(...)

- Ali?

Čuo sam njen glas. Zvučala je zabrinuto. Pokušao sam otvoriti oči, no nisam mogao. Moje je tijelo bilo preslabo. Otvaranje kapaka predstavljalo je velik napor. Prevelik.

- Ali? - ponovno me zazvala. - Molim te?

Čuo sam joj suze u glasu. Nisam htio da plače zbog mene. Otvorio sam oči i ugledao njene tamnoplave kako gledaju ravno u mene. To me zabrinulo. Nije nikad gledala ravno u mene osim ako je vidjela.

- Što se događa? - šapnuo sam.

Čuo sam teške korake iznad nas, kao da se nalazimo u podrumu. Pogled mi je na trenutak odlutao prema teškim željeznim vratima, a potom se vratio na njene oči.

- Ne znam - odvratila je.
- Vidiš me, zar ne?

Kimnula je.

- Jesi li u redu? - pitao sam.
- Ali, krvariš - glas joj je puknuo. Jedna joj je suza kliznula niz obraz.
- Molim?
- Krvariš.
- Gdje?

Dotaknula mi je mjesto na potiljku. Osjetio sam laganu bol od njenog dodira.

- Više me zabrinjava što ti vidiš - odvratio sam.

Teška su se vrata otvorila i Sophie se naglo okrenula.

- Hranjenje, crvi - rekao je sipljiv glas bacivši nešto prema nama.

Sophie je ustala i pokupila nešto s poda. Primjetio sam krv na njenoj vjenčanici.

- Sophie, i ti krvariš - rekao sam. Odmahnula je glavom.
- To je tvoja krv - odvratila je.

Pogledao sam joj u ruke. Držala je komad kruha.

- Što planiraju s nama? - pitao sam.
- Ne znam - rekla je rukama prepolovivši šnitu.

Pružila mi je polovicu. Zagrizao sam i ispljunuo gotovo istog trena.

- Urin - rekao sam zgađeno. Sophie je svoju polovicu bacila u kut.
- Ionako nisam gladna.

Sjela je do mene i stavila moju glavu u svoje krilo. Gladila me po kosi. Osjetio sam kako drhti. Sjeo sam i obgrlio je oko ramena. Trljao sam joj nadlakticu kako bih ju ugrijao.

Odjednom je naglo podigla glavu.

- Što je? - pitao sam.
- Puknuo mi je vodenjak.

Proljeće je bilo u zraku, iako je bila zima. Bijele latice cvijeća trešnje poskakivale su plešući svoj vrckavi ples na plavom podiju. Moje su se oči od ranog jutra privikavale na prizore. Svijet je odjednom promijenio domenziju. Nije mi bilo što će to potrajati samo jedan dan.

Kosa mi je bila već prilično narasla i Andromeda se uzmahala štapićem oko mene kako bi ju učinila valovitom.

- Ništa komplicirano - podsjetila sam ju.
- Da, da, znam - odvratila je.

U ogledalu sam ugledala svoju haljinu. Imala je duge rukave. Bila je tanka, bijela i podsjećala me na...

- Hoće li moji roditelji doći? - pitala sam ju.
- Sumnjam - uzdahnula je. - Znaš da Erling neće dopustiti Astrid da dođe. Ali Howard i Edvard će doći iz Norveške.

Nasmiješila sam se.

- Tvoj djed će svirati klavir - dodala je. - Sigurna si da ćeš ići sama?

Kimnula sam. Moj otac i dalje nije podržavao taj brak. Andromeda je primjetila moj izraz lica. Izvrsno je pogađala.

- Pusti ih - rekla mi je. - Ovo je vaš dan. Ne dopusti da ti to pokvari netko tko čak neće biti ovdje.

Usmjerila sam pogled ponovno na svoj odraz u ogledalu. Nisam se nikad smatrala lijepom, ali sada nisam mogla ne primjetiti svoje tamnoplave oči. Gotovo su vukle na ljubičastu.

- Jesu li moje oči uvijek ovakve? - pitala sam Andromedu. Ona se nasmijala.
- Danas, zapravo, imaju neki poseban sjaj - odvratila je.

Nasmiješila sam se.

- Oh, da, gotovo sam zaboravila - rekla je.

Na trenutak je izašla iz sobe, no ubrzo se vratila držeći dugu plavu kutijicu i pružila mi ju. Izvukla sam iz nje ogrlicu.



- Znam da je prilično jednostavna - rekla je.
- Šališ se? Prekrasna je.

Uzela mi ju je iz ruke i zakopčala oko vrata. Netko je pokucao na vrata. Ušla je gospođa Dark, Alistairova i Andromedina majka.

- Jeste li spremne? - pitala je. - Krećemo za pola sata.
- Još malo - odvratila je Andromeda uz osmijeh od uha do uha.

Ustala sam od ispred ogledala. Andromeda mi je pomogla da odjenem svoju vjenčanicu. Bez cvijeća, bez cipela. Samo u haljini. I s ogrlicom. Bilo je onako kako sam željela. Kako smo mi željeli. Barem što se tiče mene. Jer nisam imala pojma kako izgleda sve to iza bijelih vrata.



- Prema planu? - pitala me Andromeda.
- Prema planu - složila sam se.

(...)

Bijela su se vrata otvorila i moj je djed za klavirom počeo svirati uvodni dio u pjesmu koju ću pjevati na putu do oltara.(klik) Andromeda je krenula. Ja sam cijelo vrijeme držala oči zatvorene. Potom je Edvard zasvirao prve taktove glavnog dijela. Otvorila sam oči i gotovo se zaboravila pomaknuti.

Dugi bijeli sag prostirao se od vratiju do mjesta na kojemu je stajao Alistair. Oko njega su se do stropa ispreplitale bijele ruže. U tek nekoliko bijelih klupa uokolo sjedile su nama najbliže osobe, ali ja sam imala oči samo za njega. I on je bio u bijelom. Sve je bilo bijelo. Znala sam da Alistair dodatno ističe da vidim. Isticao je tu svjetlost oko nas. Duboko sam udahnula, krenula i počela pjevati:

"Under your spell again.
I can't say no to you.
Crave my heart and it's bleeding in your hand.
I can't say no to you.

Shouldn't let you torture me so sweetly.
Now I can't let go of this dream.
I can't breathe but I feel...

Good enough,
I feel good enough for you.

Drink up sweet decadence.
I can't say no to you,
And I've completely lost myself, and I don't mind.
I can't say no to you.

Shouldn't let you conquer me completely.
Now I can't let go of this dream.
Can't believe that I feel...

Good enough,
I feel good enough.
It's been such a long time coming, but I feel good.

And I'm still waiting for the rain to fall.
Pour real life down on me.
'Cause I can't hold on to anything this good enough.
Am I good enough for you to love me too?

So take care what you ask of me,
'cause I can't say no."

Zadnje sam stihove otpjevala kad sam već došla do njega i primila ga za ruke. Utapala sam se u njegovim čokoladnim očima. Ne znam kako, zašto, ni kada, ali počela sam plakati. Osjetila sam tople kapljice kako mi klize niz lice. On je stvarno bio ovdje. I upravo se spremao obećati da će zauvijek tu i ostati.

- Mladenci su odabrali da će sami izreći svoje zavjete - rekao je svećenik. - Sophie?
- Ja... - rekla sam drhtavo, iako sam bila sigurna u svoje riječi. - Ja sam slijepa. U vječnom sam mraku, a opip i miris jedine su moje oči. Barem dok se ti nisi pojavio. Alistaire, ti si moje oči, moje svjetlo, moj izlaz iz tame. Uz tebe sam sve što jesam. Sve što mi treba je tvoja topla ruka oko moje. Volim te.

Bili su nespretni, ni upola onakvi kakve sam željela. Nisam rekla ni polovicu onoga što sam mislila reći. Bilo mi je žao jer sam znala da će njegovi zavjeti biti stotinu puta ljepši.

- Da mi je netko onog trenutka kada sam te upoznao - rekao je Alistair hrabrim i čvrstim glasom - rekao da ću te jednog dana voljeti više od života, ne bih povjerovao u te riječi. Nikad se nisam smatrao sposobnim za ljubav. Pa ipak, ti stojiš ovdje, sada, zajedno sa mnom, držiš me za ruke. Spreman sam ti obećati što god me zatražiš. Tebi uistinu ne mogu reći 'ne'. Volim te, Sophie.

Gledao me u oči. Znala sam da misli svaku riječ koju je izrekao.

- Sophie - rekao je svećenik - uzimaš li Alistaira za svog muža?
- Uzimam - rekla sam i stavila prsten Alistairu na ruku. Bio je apsolutno jednostavan - od bijelog zlata, bez ikakvih ukrasa ili ugraviranih riječi.
- Alistaire, uzimaš li Sophie za svoju ženu?
- Uzimam - rekao je i stavio mi prsten na ruku. Taj prsten nije bio jednostavan, no ja od njega ništa manje nisam ni očekivala.



Njegove su usne nježno dotaknule moje. Latice bijelih ruža uplele su mi se u kosu.

(...)

A gentle breeze from Hushabye Mountain
Softly blows o'er Lullaby Bay

Alistairova topla ruka čvrsto je stajala na mojim leđima dok smo sporo plesali u ritmu uspavanke.

- Još uvijek ne mogu vjerovati da si se stvarno udala za mene - šapnuo mi je u uho.

It fills the sails of boats that are waiting
Waiting to sail your worries away

- Ni ja - odvratila sam šaptom. - Ali ipak jesam.

Nasmiješio se.

It isn't far to Hushabye Mountain
And your boat waits down by the quay

- Što kažeš na to da nestanemo? - pitao je uz osmijeh.

The winds of night so softly are sighing
Soon they will fly your troubles to the sea

Kimnula sam gledajući ga duboko u oči.

So close your eyes on Hushabye Mountain
Wave goodbye to cares of the day

Njegova je ruka prešla s mojih leđa na moju ruku. Sasvim smo se tiho iskrali iz dvorane. Počeli smo se uspinjati stubama.

And watch your boat from Hushabye Mountain
Sail far away from Lullaby Bay.

Alistair je otvorio vrata i uveo me u sobu. U sredini sobe bio je velik, bijeli krevet preko kojeg su bile posute crvene latice. Alistair je zaključao moje usne svojima u strastvenom poljupcu. Čula sam škljocaj brave.

- Gospođo Dark - rekao je - hoće li vas smetati ako vas izvučem iz te prekrasne haljine?
- Nimalo - odvratila sam uz širok osmijeh.

Sasvim nježno skinuo mi je vjenčanicu i položio me na krevet. Ponovno me poljubio.

Te sam večeri prvi put vidjela vatromet koji sam inače samo osjećala.

- Sophie - čula sam poznat glas.

Knjiga koju sam držala u rukama pala je u travu. Prvi ispit, ispit iz Preobrazbe na razini OČI-ju održavao se idući dan. Sjedila sam na obali jezera i ponavljalala.

Glas je pripadao Ryanu. Sjeo je do mene u travu.

- Čuo sam Andromedu dok je govorila to prijateljici - rekao je. - Rekla joj je da te Alistair zaprosio.
- Ti bi od svih ljudi trebao znati - odvratila sam hladno - da ništa dobro ne može izići iz prisluškivanja.
- Zamijenila si me njime - ignorirao je što sam rekla.
- Ne, nisam. On nije nimalo poput tebe. To mu je plus, zapravo.

Čula sam njegov uzdah. Prepoznala sam još jedan zvuk. Rukom je čupao travu. Bio je ljut.

- Što želiš od mene? - prošaptala sam.
- Jesi li pristala?
- Zašto ti je to toliko važno?

Zgrabio mi je ruku za zglob i čvrsto stisnuo. Mislila sam da će mi kosti popucati.

- Jesi li pristala?
- Pusti me - zajecala sam.
- Jesi li pristala?! - povikao je.

Pokušala sam ga odurnuti, ali bio je prejak za mene.

- Boli me to - rekla sam mu.
- JESI LI PRISTALA?! - odjeknulo je perivojem.

Ako ga je itko čuo, nije na to obratio pozornost.

- Pusti ju - čula sam tih, prijeteći glas. - Istog trenutka.
- Ili što? - odvratio je Ryan.
- Ili ćeš iskusiti moj bijes na vlastitoj koži - odgovorio mu je Alistair glasom punim gnjeva.

Ryanovi prsti maknuli su se s mog zgloba.

- Skrivate to možda? - rekao je podrugljivo.
- Njen odgovor te se ne tiče - odvratio je Alistair grubo. - Tiče se samo mene i nje. Ti nemaš što tražiti u tome.
- Nikad te ne bih mogao zamisliti kao suprugu - dobacio mi je.

Nisam mu odgovorila.

- Jadno dijete - dodao je. - Prokleto kopile.

Čula sam tresak. Potom je nešto palo u jezero. Kapljice su me poškropile. Alistairove hladne ruke obuhvatile su moje.

- Idiote! - čula sam Ryanov uzvik.

Čula sam kako izlazi iz vode.

- Ostavi nas na miru - rekla sam mu tiho.
- Hvala Merlinu što je godina pri kraju - rekao je Ryan. - Više nikad neću morati gledati vaša ružna lica uokolo.

Čula sam korake kroz travu. Gubili su se u daljini. Potom su nestali.

- Kreten - zarežao je Alistair.

Nisam mu odgovorila. Namirisala sam knjigu i uzela ju u ruke.

- Što je? - pitao je pomalo iznervirano.
- Zašto te toliko smeta? - pitala sam ga. Znao je na što mislim.
- Zašto mu ti onda nisi odgovorila?

Da, uistinu. Zašto?

- Ne znam - odvratila sam.
- Želiš li ti to uopće?

Zaklopila sam knjigu toliko snažno da sam se stresla od jačine zvuka. Ustala sam.

- Ono što sam odgovorila, to sam i mislila - rekla sam, možda oštrije no što sam namjeravala. - Možda je to nešto što ti ne želiš.

Slijedila sam miris zemljanog putića što je vodio dublje u perivoj. Nisam čula korake; nije me slijedio.

- Ne bi trebala sama lutati perivojem - čula sam tih glas. - Nikada ne znaš što vreba uokolo.

Obavile su me tanke uzice i hladan prst prešao mi je preko obraza.

- Poznaješ me, zar ne? - rekao je glas.
- Voldemort - odvratila sam.
- Sophie Grieg upala je u zamku - nasmijao se. - Vječito na oprezu, ali sada je nepromišljeno odlutala. Zbog ljubavi. Ha!

Smijao se. Bio je to užasan smijeh. Odvratan.

- I što ću sada s tobom, Sophie? - pitao je. - Da te rastrgam na komadiće?
- Zašto? - pitala sam ga.
- Tvoja majka me pokušala ubiti. To ne prolazi nekažnjeno.

Pokušala sam se osloboditi uzica. On se ponovno nasmijao. Osjetila sam nešto hladno na svom trbuhu.

- Što ako - odmaknuo mi je majicu - malo zarežem - prislonio mi je nož uz trbuh - baš ovdje?

Potegnuo je nožem; kratki, plitki rez. Osjetila sam kapljicu tople krvi kako mi klizi niz trbuh. Potom mi je prislonio oštricu uz vrat.

- A ovdje?

Nasmijao se.

- Alistair si nikad neće oprostiti što ti je dopustio da odeš sama.
- Ovo nema veze s njim - prorežala sam.
- Ne? Zar ne misliš da će htjeti osvetu nakon što te ubijem? I vaše dijete?
- Ne bi se usudio.
- Misliš?

Hladna oštrica još uvijek je bila prislonjena uz moj vrat. Voldemort je smrdio na trulež i leševe.

- Pusti me - rekla sam.
- Ili što?
- Ili nećeš dobro završiti - čula sam Alistairov glas.
- Veliki junak dolazi u pomoć - nasmijao se Voldemort.

Hladna se oštrica odmaknula.

- Što ti misliš, tko si ti? - pitao je Voldemort. - Tko si ti da se boriš protiv najmoćnijeg čarobnjaka na svijetu?
- Nećeš ih ubiti - rekao je Alistair.
- Hoću. Potom ću ubiti i tebe. Možete svo troje uživati u paklu.

Prasak. Voldemort se nasmijao.

- Nisam li ti rekao da odeš, Tome? - čula sam dubok glas.
- Imam posla, Dumbledore - odvratio je Voldemort.
- Neću te ubiti, Tome. Odlazi.

Hujanje. Ponovno prasak. Voldemortov smrad je nestao. Topla, izborana ruka uhvatila je moju.

- Sophie, jesi li dobro? - pitao je Dumbledore.
- Gdje je Alistair?
- Ovdje sam - čula sam ga nekoliko metara od sebe.

Dumbledore je promrljao čaroliju i porezotina na mom trbuhu zacijelila je. Uzice su pale. Alistairove ruke smjesta su se našle oko mene.

- Žao mi je - šapnuo mi je u uho.
- I meni - rekla sam.
- Nisam te smio pustiti da odeš.
- Gdje je Voldemort?
- Ne znam. Dumbledore...
- Voldemort je daleko - prekinuo ga je Dumbledore. - Detalji su nepotrebni. Ostat će ondje neko vrijeme.

Šuštanje trave. Dumbledoreov miris se izgubio.

- Jesi li sigurna? - pitao me Alistair. Znala sam na što misli.
- Jesam. Jesi li ti siguran?
- Sto posto.

Njegovi prsti dotaknuli su moj obraz. Bili su hladni i zapravo mi je to godilo.

- Želim vidjeti taj dan - rekla sam mu.
- Naravno da želiš. Od tebe drugo ne bih ni očekivao.

Na trenutak sam se zapitala je li doista pametno da to učinim, no znala sam da jest. Na kraju krajeva, voljela sam ga. Nije li to bilo jedino važno?

Njegovi prsti lagano su prelazili preko moje kralježnice. Bilo mi je tako lijepo, tako toplo tu kraj njega. Znala sam da upravo ovdje i pripadam.

Odlučila sam se još malo praviti da spavam. Nisam još željela započeti novi dan. Dapače, ne bih imala ništa protiv ni da cijeli provedem ovako. Ili zauvijek. Zauvijek nije bila loša ideja.

- Zar mi nećeš danas dozvoliti da vidim te prekrasne plave oči?

Rekao mi je to sasvim tiho, nježno i dalje mi prelazeći prstima preko leđa.

- Kako si znao? - pitala sam ga ne otvarajući oči.
- Zar ne bih trebao znati?

Okrenula sam se na leđa i otvorila oči. Osjećala sam njegov lakat na jastuku tek nekoliko centimetara udaljen od mene.

- Prekrasno - rekao je i poljubio me u čelo.
- Što su rekli tvoji roditelji?
- Da bismo se trebali vjenčati.

Rekao je to mrtav-hladan, ali nekako čudno. Kao da je i sam već duže razmišljao o tome.

- A što ti misliš? - pitala sam ga pokušavajući zadržati ležeran ton u glasu.
- Slažem se s njima... u neku ruku.
- Što to znači, "u neku ruku"?
- Gle, ja sam tako odgojen. Sa svim tim "djeca rođena u braku" i "pazi s kim se seksaš" sranjima.
- Ne slijedim te.
- Ako to učinim, ne želim to učiniti jer su oni to predložili.

Dotaknuo mi je lice.

- Volim te - rekao je. - I znam da ti voliš mene. To mi je dovoljno.

Kimnula sam.

- Je li to nešto što ti želiš? - pitao me.
- Ne znam - odvratila sam nesigurno. - Nije mi to potrebno...
- Samo bi to voljela?
- Da.

Njegov dlan i dalje je bio na mom licu. Palcem mi je nježno prelazio preko obraza.

- Znam da to ne dokazuje apsolutno ništa - rekla sam - ali...

Stavio mi je prst preko usana.

- Volim te - rekao je. - Sve ostalo mi je nevažno. Tebi ne mogu reći ne.

Čula sam glasan prasak. Po meni su padali komadići cigle.

- Što se događa? - prošaptala sam.
- Ne znam - odvratio je jednako tiho.

Nekoliko je trenutaka prošlo u jezivoj tišini. Hladan zrak ulazio je u sobu. A onda...

- Dumbledore! - rekao je visok, hladan glas. - Izađi i bori se, kukavico!
- Dosta je, Tome - čula sam Dumbledorea. - Nemaš pravo ugrožavati moje učenike.
- Onda izađi, starče, i bori se. Nitko drugi ne mora poginuti.
- S Dumbledoreom do kraja! - čula sam nepoznat glas kojem su se pridružili novi.

Cijela je rulja skandirala i vikala.

- Dumbledore, izađi i bori se - nastavio je Voldemort. - Inače ćeš gledati kako svaki tvoj učenik umire prije no što i tebe smaknem.

Odjednom se čulo mnogo prasaka, jedan za drugim, poput vatrometa, a zrak je počeo smrdjeti na dim.

- Učenici Hogwartsa - čula sam nepoznat glas - borite se!

Usklici i povici, tisuće i tisuće koraka u travi. Alistairova topla ruka odjednom je posegnula za mojom. Podigao me na noge i uzeo me u naručje.

- Primi mi se oko vrata - šapnuo mi je u uho. - Čvrsto.
- Ali...
- Odmah!

Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata, a on je počeo trčati. Osjećala sam svaki njegov korak kao lagani udarac. Trk nije dugo trajao. Čula sam ga kako otvara vrata neke prostorije i zatvara ih za sobom. Buka izvana više se nije čula.

- Gdje smo? - pitala sam.
- U Sobi potrebe - odvratio je.

Još uvijek me držao u rukama kao da me ne želi pustiti. Ikad.

- Moram ići - šapnuo mi je. - Moram se boriti.
- Ne možeš - prošaptala sam prestrašeno.
- Moram.
- Ne ostavljaj me, molim te.

Osjetila sam tople suze kako mi klize niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti.

- Moram ići, Sophie - rekao je.
- Zašto ja ne mogu s tobom?
- Ne mogu se boriti ako ne znam da ste na sigurnom.

Spustio me u nešto meko i toplo. Potom me poljubio kao da se zauvijek oprašta od mene.

- Ne idi - šapnula sam kroz suze.

Nije odgovorio. Na trenutak mi je stisnuo ruku. Naši su se prsti razdvojili. Vrata su se za njim zatvorila.

(...)

Vrata, vrata, vrata.

Prelazila sam prstima duž zidova, no vrata se nigdje nisu pojavljivala. Alistair me dobro poznavao. Moj zatvor je bio savršen. Mogla sam u njemu dobiti sve što sam mogla poželjeti, osim jedine stvari koju sam sada istinski željela - izlaz.

Alistair, Alistair, Alistair

Osjetila sam komad papira kraj sebe za kojeg sam bila sigurna da prije nije bio tu. Bio je napisan na Braillovom pismu. Prešla sam prstima preko nekoliko riječi.

Živ je. Dolazi.

Vrata su se otvorila istog trena i Alistairov miris me preplavio. Njegove ruke našle su se oko mojeg struka.

- Volim te - neprestano je šaptao. - Ni ne znaš koliko.

Nekoliko dugih sekundi ostali smo tako zagrljeni.

- Što se dogodilo? - pitala sam.
- Ne... ne znam... Dumbledore je učinio nešto... čudno. S naše strane nitko nije ništa više do omamljen, iako su smrtonosne kletve letjele na sve strane. Voldemort je pobjegao.
- U čemu je problem onda? Zvučiš kao da si umro od straha.
- Smrtonosna kletva je bila pogodila ovu kulu.

Ponovno me zagrlio stavivši mi glavu na rame.

- Možemo li večeras ostati ovdje? - pitala sam tiho.
- Zašto?
- Još uvijek me strah.
- Ja sam ovdje.

Suze si mi opet te večeri potekle niz obraze.

- Hej - rekao je i uzeo mi lice u ruke. - Zašto sad plačeš?

Odmahnula sam glavom.

- In the morning I'll be here - šapnuo je.

Držeći me za ruku, sjeo je u ono nešto meko i toplo i povukao me k sebi u krilo. Naslonila sam glavu na njegovo rame.

- We said goodnight - šapnula sam ja njemu - and not goodbye.
- We said goodnight - rekao je poljubivši me.

- Više ne crtaš - rekla sam Alistairu to jutro.

Bila sam opet u Hogwartsu. Nakon što sam provela tjedan dana u sv. Mungu, napokon sam se opet osjećala sigurno. Ponovno sam bila okružena poznatim mirisima i ljudima. Ponovno sam bila na sigurnom.

- Znam - odvratio je.
- Zašto?
- Ne uspijeva mi više - rekao je. - Što god pokušao. Više ne mogu.
- Kako to?
- Ne znam. Svaki put kad uzmem olovku, crtam... nas.
- Zar je to loše?
- Pa... nismo baš u najpristojnijim pozama.

Nasmijala sam se.

- Što ako je to jednostavno nešto što moraš? - pitala sam ga. - Izbaci to iz sustava.
- Kosa mi čudno ispada - odgovorio je. - I tvoja i moja.
- Pa što? Ne moraju svi odmah znati da smo to mi.

Čula sam kako se smiješi. Prišao mi je s leđa i prešao mi prstima preko trbuha. Zadrhtala sam. Osjetio je to.

- Tvoji prsti... - počela sam.
- Što?
- Hladni su.
- Svijet je i službeno poludio - nasmijao se. - Tvoji prsti su inače hladni.

Uhvatio me za ruku.

- Sad su topli - dodao je.
- Mislim da je to zbog nje - rekla sam.
- Da, vjerojatno.

Zagrlio me s leđa.

- Ni ti više ne sviraš - rekao mi je.
- Ali ja nikad nisam pretjerano svirala - rekla sam.
- Izvlačiš se.

Okrenula sam se prema njemu.

- Znaš što? Ti crtaj, a ja ću svirati - rekla sam. - Kompromis.
- Pošteno.

Poljubio me.

(...)

Osjetila sam udarac. Bezbolan, dapače nježan. Prvi udarac moje kćeri.

Pustila sam gitaru, prešla sobu i uzela Alistairove ruke. Čula sam kako blok i olovka padaju na pod, zvuk olovke koja se kotrlja po podu, no nije me bilo briga. Stavila sam njegove ruke na svoj trbuh. Još jedan udarac. Slijedili su ga novi.

Znala sam da se Alistair smiješi kao i ja. Moja kćer, naša kćer bila je živa, zdrava i sretna. Na trenutak sam pomislila da pleše.

- Priroda je ponekad jednostavno čudesna - rekao je Alistair. - Ne boli te to?

Odmahnula sam glavom. On me zagrlio. Pomislila sam da ću zaplakati koliko sam bila sretna.

- Sjećaš li se prve stvari koje si mi rekla? O mom glasu? - pitao je.
- Zvučiš kao da poznaješ vrijednost jedne jedine ruže. Zar ne?
- Da. Pa, ovo nadmašuje bilo koju ružu.

Poljubio me.

- Uopće nisam rekao roditeljima da si trudna - rekao je.
- Ni ja svojima - odvratila sam. - Moglo bi ih to prilično šokirati.
- "Dragi mama i tata! Postat ćete baka i djed. Andromeda vas pozdravlja. Voli vas Alistair."

Osmijehnula sam se, ali na trenutak me to uistinu zabrinulo. Što bi moji roditelji rekli da saznaju da sam trudna?

- Poznajem taj izraz lica - rekao je Alistair. - Reći ćeš im. Misliš da bismo trebali ići zajedno?
- Bit će svakako lakše - odvratila sam.

Osjetila sam njegove hladne prste oko svojih. Trenutak kasnije više nismo bili u Hogwartsu.

- Gdje smo? - pitala sam.
- Pred kućom tvojih roditelja - odvratio je. - Onoj u Londonu.

Duboko sam udahnula.

- Što god se dogodilo, ja sam ovdje - rekao je.

Pokucala sam na vrata koja su mirisala na cedrovinu. Čula sam korake s druge strane i okretanje kvake. Miris moje majke pomiješao se s mirisom vrata i prostora iza njih.

- Sophie! - uskliknula je i zagrlila me, no ubrzo se odmaknula.

Znala sam da gleda u moj trbuh.

- Želite li nam možda nešto reći? - pitala je. Nisam prepoznala taj ton.

Ušla sam čvrsto držeći Alistaira za ruku. Prepoznala sam miris svog oca pomiješanog sa ostalim mirisima u prostoriji.

- Što se događa? - čula sam mu glas. - Sophie?
- Ja... - nisam znala kako da to kažem.

Alistair mi je jače stegnuo ruku. Duboko sam udahnula.

- Trudna sam - protisnula sam.

Čula sam glasan tresak i zvuk razbijanja stakla, a Alistairova ruka je napustila moju. Potom najstrašniji zvuk koji sam ikad čula - krckanje.

- Prestani! - čula sam mamu. - Erling! Dosta je!

Mirisi mog oca i Alistaira su se odvojili. Prišla sam Alistairovom. Ležao je na podu. Izvukla sam štapić.

- Gdje? - pitala sam ga prestrašeno. - Ne miči se. Gdje?
- Rebro - odgovorio je šaptom. - Zadnje. Lijevo.

Nježno sam prstima prelazila preko njegovih rebara, brojeći. Vrh sam štapića nježno položila na kost i promrmljala čaroliju.

- Pasji sine! - čula sam svog oca iza sebe.
- Tata! - rekla sam. - Nije on kriv!
- Ma nemoj?!
- Mogla sam ga odgovoriti!
- Ha! On je iskoristio slijepu, naivnu budalu kao što si ti!
- Erling! - čula sam mamu.

Nisam mogla vjerovati da bi moj rođeni otac rekao tako nešto.

- Nije tako mislio - rekla je mama.
- Mislio je svaku riječ - odvratila sam zadržavajući suze.

Osjetila sam kako se Alistair podiže i sjeda kraj mene.

- Ne želim više biti ovdje - šapnula sam mu u uho.

Ustao je s poda, a ja sam slijedila njegov primjer. Čvrsto mi je primio ruku i okrenuo se na mjestu.

Hladan mi je zrak šibao lice. Osjetila sam Alistairov dlan na svojem licu. Vrhom palca obrisao mi je suze iz kutova očiju.

- Ne slušaj ga - rekao je tiho.
- Svi će to pomisliti - rekla sam odmahujući glavom. - Svi.

Nije odgovorio.

- Gdje smo uopće? - pitala sam. Nisam razaznavala ni jedan miris oko sebe osim njegovog.
- Pred kućom mojih roditelja - rekao je uz uzdah.
- Nisam sigurna da sam raspoložena za tako nešto.
- Hoćeš li se moći sama vratiti?

Kimnula sam.

- Mrzim biti odvojen od tebe - rekao je.
- I ja - odvratila sam.
- Neću dugo.

Okrenula sam se na mjestu. Rematerijalizirala sam se u našoj spavaonici.
To je bilo neobično. Dumbledore nikad nije skidao zaštitu s Hogwartsa.

Nije me to pretjerano zanimalo. Samo sam htjela na trenutak biti na miru, sama. Krenula sam prema krevetu. Stala sam na nešto. Sagnula sam se i podignula s poda crtaći blok. Alistairov crtež na kojem je radio ranije bio je dovršen. Namjerno su crte bile potegnute deblje kako bih i ja mogla "vidjeti". Prešla sam rukom preko svake linije.



Njegova kosa je bila nešto kraća, a moja nešto duža, no to smo bez sumnje bili mi. Prenuo me glasan prasak. Alistairove ruke isti su se trenutak našle oko mog struka. Poljubio me u obraz.

- Pronašla si crtež - rekao je tiho.

No nisam mu odgovorila. Okrenula sam se prema njemu, zaključavši mu usne u strastven poljubac. Povukla sam ga na krevet. U tom sam ga trenutku trebala. A on se nije nimalo bunio.

Alistair

Sablasan vrisak proparao je noć. Vrisak pun boli, užasa, hladnog terora, ona vrsta vriska od kojeg bi vam se koža naježila i oblio bi vas hladan znoj, od kojeg bi vam hladni žmarci silazili niz kralježnicu.

Taj je krik stravičnog užasa pripadao Sophie.

Sjedila je kraj mene usred noći vrišteći iz petnih žila kao da je sam Voldemort na nju bacio Cruciatus. Pokušao sam ju uhvatiti za ruku, smiriti ju, izvući iz nje nešto, da mi kaže što joj je... No, batrgala se i otimala, mašući rukama na sve strane i dalje vrišteći sada još strašnije no prije.

Andromeda je upalila svjetlo i ona i ja smo razmijenili pogled pun straha. Iako više nije bilo tamno, svjetlo nam nije nimalo pomoglo u nastojanju da otkrijemo što se događa sa Sophie.

- Dumbledore - rekla je Andromeda.
- Što? - pitao sam.
- Odvedimo ju Dumbledoreu.

Maknuo sam pokrivač i u tom trenutku shvatio zašto Sophie vrišti tako stravično i bolno. Cijela je plahta bila prekrivena krvlju.

Sophie je imala spontani pobačaj.

- Idi po Dumbledorea - rekao sam. - Trči!

No Dubledore se već pojavio u plamenu svog feniksa i uhvatio je Sophie za ruku. Nešto joj je šapnuo u uho, tako tiho da nitko ne čuje i dva-tri puta zamahnuo štapićem.

- Gospođica Grieg morat će u Sv. Mungo - rekao je nakon nekog vremena. - I to iz ovih stopa.

Podigao ju je na noge, iako zapravo i nije bila budna. Djelovala je sablasno; bila je blijeda poput zida iza nje, a pidžama joj je bila natopljena krvlju.

- Profesore, je li ona... budna? - pitao sam.

No Dubledore nije odgovorio. Primio je Sophie za ruku, uhvatio Fawkesa za rep i nestao u plamenu.

(...)

Sophie

- Sophie - čula sam tih, topao glas. - Probudi se, Sophie.

Glas je zvučao vedro i nekako dječje.

- Hajde, Sophie, obećala si da ćemo se danas loptati.

Otvorila sam oči. Preplavila me bijelina tako da sam morala dva-tri puta trepnuti kako bih se naviknula. Ugledala sam malenu djevojčicu frčkave smeđe kose. Bila je odjevena u jednostavnu bijelu haljinicu i smiješila se širokim osmijehom. Plave oči, tako dobro poznate svijetle plave oči, sjale su.

- Tko si ti? - pitala sam ju.
- Ja sam tvoj anđeo čuvar - odgovorila je.
- Nemaš krila.

Nasmijala se.

- Anđeli nemaju krila - odvratila je. - Nisu im potrebna.
- Ti si moj anđeo čuvar? Znači, ja sam mrtva?
- Ne - rekla je i pokazala palcem iza sebe.

Ugledala sam potpuno ravan krevet i na njemu sebe. Okruživali su me vidari i vladala je velika strka. U kutu sobe je bio Dumbledore i gledao me zabrinutim pogledom.

- Boriš se za život - dovršila je.
- Gdje je Pythia?
- Tko?
- Pythia. Moja kćer. Alistairova kćer. Je li živa?
- Ovisi.
- O čemu?
- Ako ti preživiš, ona će umrijeti.
- Što?!
- Ali ako ti umreš, ona će preživjeti.

Pogledala sam ju prestravljenim pogledom.

- Ako ti umreš, Alistair će ju spasiti - rekla je. - Dumbledore će mu pomoći.
- U čemu je stvar? Što moram napraviti?
- Jednostavno je.

Pokazala mi je dvoja bijela vrata. Na jednima je pisalo SOPHIE UMIRE, a na drugima SOPHIE ŽIVI.

- Samo odaberi.

Nestala je.

Ako nastavim živjeti, Alistair i ja bismo mogli imati drugo dijete. Kasnije, kada završimo školu. Ali, Alistair mi nikad ne bi oprostio. Ja si nikad ne bih oprostila. Ako umrem, dajem njoj šansu. Alistair bi ju voljeo i brinuo se o njoj. Bila bi mu uspomena na mene i na to koliko sam ga voljela.

Uhvatila sam kvaku vratiju na kojima je pisalo SOPHIE UMIRE. Okrenula sam ju. Vrata su se otvorila. Nije bilo ničega unutra. Samo crnina, praznina, ponor. Duboko sam udahnula i ušla.

(...)

- Sophie - čula sam tiho šaptanje.
- Pusti ju, Alistaire - rekao je dubok glas. - Neka spava.

Čulo se škripanje stolca.

- Profesore - čula sam Alistaira. - Postoji li... čarolija ili nešto... kako bi Sophie vidjela jedan dan u godini? Recimo, Pythiin rođendan.

Živa je!

- Postoji - rekao je Dumbledore. Osjećala sam se kako se obojica smiješe. - Zapravo je dosta komplicirana. A ti si taj koji ju mora izvesti.
- Zašto?
- Jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Što to znači?
- Pitaj Sophie koji je bio njen odabir dok je bila u polusvijesti. Štošta bi ti se tako moglo objasniti.

Čula sam zatvaranje vrata. Pomaknula sam se.

- Budna si - rekao je Alistair i osjetila sam toplu ruku na svojoj. - Prepala si me. Sve si nas prepala.

Podigla sam teške kapke i sjela. Alistair me poljubio.

- Čula si sve, zar ne?

Kimnula sam.

- Što je to Dumbledore rekao o tvom odabiru? - pitao me.

Ispričala sam mu što se dogodilo. Stavio mi je ruku oko struka i ponovno me poljubio.

- Doista si to mislio? - pitala sam ga. - O jednom danu u godini?
- Rekla si da ne želiš gledati - odgovorio je. - Ali da želiš vidjeti svoju kćer. Pa zašto ne na njen rođendan? Svake godine ćeš ju vidjeti kako raste.

Kimnula sam.

- Što je? - pitao me. - Djeluješ...

Zašutio je.

- Šuplje? - pitala sam.
- Da, tako nekako.

Čvršće sam ga primila za ruku.

- Nisi valjda uistinu željela umrijeti?
- Ne... nije to.
- Nego?
- Dumbledore je rekao jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Da, i?
- Što ako...?
- Sophie, volim te. I sama si rekla da mora biti stvarno.
- Užasno se osjećam jer sumnjam u tebe, ali tako je.

Očekivala sam da se izdere na mene, izjuri iz prostorije vičući kako sam ga razočarala i da me ne želi više nikada vidjeti. Očekivala sam da će se barem naljutiti. No on me ponovno poljubio, ljepše i nježnije no ikad.

- Nisi li rekla da mi vjeruješ? - pitao je ponovno me poljubivši.
- Vjerujem ti - šapnula sam. Tako dobro poznate slane kapljice počele su mi kliziti niz lice.
- Zašto plačeš?
- Bojim se da ću se probuditi.

On me stavio sebi na krilo, nježno me obavivši rukama oko struka.

- Stvarno je - rekao je. - Kunem ti se da je stvarno.